30.07.2022.

Vu plavem trnaci…

“Od blata je zbita i škopom pokrita”, a za to vrijeme Beč je sjajio, London je sjajio, New York je sjajio… Napredak jer nosio novac, novac je gradio blještavilo gradova… Kopaj, vadi, ruši, buši… Treba energije, treba sirovina, napredak prije svega. Neki su upozoravali. Polako, ajde da prvo dobro razmislimo, ali na žalost, rijetki su slušali. Mi smo imali “voljeke”, oni traktore, mi “becikline”, oni aute, mi blatnjeve puteljke, oni asfaltirane ceste…

Uvijek smo kaskali, nekad više, nekad manje, ali uvijek smo htjeli biti kao “oni”. Istinu je rijetko tko želio pokazati, priznati, a često se nije ni smjelo. Pri nama je unatoč neimaštini i ratovima, još uvijek bilo i smijeha i veselja, ljudi su i s malo bili sretni.

Opustošeni krajolici od naftnih polja, devastirane planine poslije rudnika, posjećene šume, zagađenje, narušeno zdravlje generacija. Otrježnjenje je skupo plaćeno, ponegdje i nepovratno, spašava se što se spasiti može. Novi zakoni, zabrane, gotovo sva teška industrija, hitno se seli nekome drugome, “nama” to više nije zgodno. Ovi što su “kaskali”, preko noći postaju “hit” destinacije. Što dalje od civilizacije, to bolje. Bali, Tajland, Zanzibar… Hrvatska obala.

Igrom slučaja i čiste sreće nismo uspjeli uništiti prirodu i gle čuda, svi sad hrle upravo ovdje. Čisto more, hrana koja ima jedan drugačiji okus. To se danas plaća i za to se ne pita cijena. Unutrašnjost Hrvatske tek se otkriva, mnogi nam predviđaju svijetlu budućnost, možda ne danas, ali sutra svakako. Danas jedu orade i janjetinu, ali i kotlovina i štruklji će doći na red. I čisti zrak, svježina sjevera, izvrsna voda, kleti i vino. Ivanščica, simbol Ivanca, ali i toliko puta spominjana turistička budućnost “planinarskog” grada.

Na žalost i ovdje je kroz godine napredak, ali i politika, trajno ostavila traga. Betona u svakom slučaju previše, bivša vojna baza, policijski objekt, RTV odašiljač, propalo skijalište, nakupilo se toga. Na sreću, ipak nismo postali npr. Medvednica!  Na žalost, neki bi upravo to željeli, iako budućnost i popularnost Ivanščice baš leži u što većoj izvornosti. Jednostavno ne postoji vizija, tako da smo zadnjih godina često svjedoci lutanja i megalomanskih projekata koji nas vraćaju u prošlost i ono što je taj sjajni zapad već davno odbacio kao neprihvatljivo.

Planinari, ljubitelji prirode, gotovo se nikad ništa ne pitaju, planove donose ljudi koji i onako rijetko borave u prirodi, a da ne govorimo o Ivanščici. Obnova skijališta (koje nikad i nije radilo), pa onda projekt žičare, asfaltirana cesta, ogromni parking, kamp… Čemu to?

Da protiv svega toga smo pisali prigovore, godinama, ali izgleda da nas je jedino besparica i promjena klime, spasila od takvih ideja. Promijenilo se i potpuno ponašanje ljudi. Pamtim 80-te po mnogo čemu lijepom, ali i po punom parkingu automobila na vrhu Ivanščice. Auti od 30 – 50 „konja“. Danas ispod 100 je rijetkost, ali ih više nema? Nikad ih nije bilo više, ali ih nema. Zašto? Svijest! Repikavac je pun, Žgano vino isto, ali ide se pješice. Što nam to govori. Ljudi bježe od smoga i asfalta u prirodu, pješačenje, bicikl je “in”.

Nikad veći broj planinara, prodaja planinarske opreme je doslovno eksplodirala… Veći broj posjetilaca, a manje smeća, sve manje je i nekontrolirane sječe, divljač na svakom koraku.  Čemu onda asfalt i nove ceste. Bacanje novca, iako je jasno da se treba preusmjeriti u veću sigurnost planinarskih staza i prihvatljive sadržaje.

Nova, veća i proširena cesta od Majera prema vrhu? Čemu, pa  i postojeća je prohodna za osobna vozila već godinama. To se najavilo kao cesta spasa za “Zagorce”. Od koga, čega? Kao i one nesretne table, “Dobro došli u …” danas se više i ne vidi u koju županiju, ali koga briga. Nas se ni onda nije pitalo, naši novci se potrošili i situacija je danas takva kakva je.

Ivanščica je mjesto raznih prepucavanja i raznih interesa, a ova priča o suradnji gradova i županija je bojim se s debelom “figom u žepu”. Zato se i čeka da vojni objekt čisto propadne, ako već i nije. Šumi, Pokojec, Mala Ivanščica, Milengrad, Ham, Zija, Siljevec, Željeznica, na neki način su postali po strani od ovih igara oko vrha Ivanščice. Baš lijepo, nedirnuta priroda, konačno mirna  oaza za svakog izletnika, planinara, čovjeka željnog mira. Nije slučajno da je “Planinarski klub Ivanec” upravo ovdje smjestio svoje najznačajnije aktivnosti i zbivanja. “Tragom vitezova Ivanovaca” prolazi od Bele, preko Pokojca i Male Ivanščice do Šumi, dio “Ivanečke planinarske obilaznice” prolazi upravo tim dijelom, dječja Olimpijada… u svakom slučaju smo željeli ukazati na ljepotu upravo tog dijela Ivanščice.

Upravo lokalitet Šumi da ni sam dugo nisam znao je područje mnogi prirodnih fenomena i stanište biljnih i životinjskih vrsta i bilo je govora o potrebi znatno strože zaštite tog područja. I sad, eto pljuske, svima nama. Kao da je udario meteorit iz svemira na Ivanščicu. Upravo u tijeku rasprave o proglašenju Parka prirode (konačno, mi planinari to zagovaramo preko 25 godina, samo očito nikad nije bilo političke volje), borbi oko smeća i zaštite vodotoka, promocije “planinarskog” Grada, zelene budućnosti… Jednom riječju, kako je to moguće? Da nitko nije znao!

U današnje vrijeme otvarati kamenolom! Meteor bi napravio manje štete! Buka, prašina, devastirana priroda, poremećeni vodni režim, promjena mikroklime, nestanak biljnih i životinjskih vrsta, odlazak čovjeka, nema više Željeznice, ostaće samo tabla u prašini! Armagedon! Da se njega ne primijeti na radaru možda, ali ovo teško. Ovaj je znao, onaj je znao, ovaj je mogao, onaj je mogao… Koga briga kaj je bilo! Spriječite odmah, dok nije kasno! Onda se svađajte dokle god želite.

Politika ima moć, iskoristite je, ako ne radi nas, onda radi vaše djece. Od svih grana privrede, zar je moglo niže. Podaren nam je takav biser prirode, sačuvan kao “zlatna koka” za buduća vremena, a za nekog je budućnost očito 19. stoljeće! Postoje stvari oko kojih nije bitno, da li si lijevo ili desno, crni ili bijeli, kako se zove grad, kako županija…

Sve je to i onako umjetno. Priroda nije, Ivanščica nije. Ako nam ikada treba jedinstvo, jedinstvo čovjeka, onda je to danas!  

“Vu plavem trnaci mi hiža stoji”, “od blata zbita i škopom pokrita”, “al bila je bela i z mirom vesela”!

Tomislav Friščić