27.07.2022.

Ararat….

Za svaki onaj „like“…
Poštovani članovi i članice PKI, dragi prijatelji, svi Vi koji ste na bilo koji način pratili naš odlazak, naš put, naš uspon, i nadasve koji ste nas tako srdačno, puni neskrivenih emocija tako lijepo dočekali, još jednom Vam od srca HVALA!

Za ovakvo nešto treba podrška, to trebaš osjetit, i samo tko je takvo nešto doživio, to zna. U ovo vrijeme interneta, jedan „like“, od obitelji, prijatelja, nepoznatih ljudi, točno osjetiš tu iskrenost, tu toplinu, tu snagu da ustraješ u onom što si naumio.

Otići par tisuća kilometara u nepoznat svijet, da i sam ne znaš koliko različit od onog što imaš doma, drugih običaja, shvaćanja, religije, kuhinje, da bi se penjao na planinu. Zašto? Pa imaš Ivanščicu, penji se u slobodno vrijeme gore i dolje do besvijesti… Možda. Osjetiti i vidjeti kako je iznad 5000 m? To je najjednostavniji odgovor, ali opet i to nije do kraja točno. Bio sam već, i nas više, a opet idemo.

Slava? Ona je prolazna i često može izazvati zavist, ako se njom, kao i novcem previše voliš isticati i razbacivati. Nema baš logike, zvuči i pomalo bedasto, ali vjerojatno i u svemu tome leži odgovor. Ljudi vole avanturu, vole o tome slušati, čitati, samo će se rijetki na nju i odvažiti. Htjeli Vi to priznati ili ne, planinarstvo je jedna avantura, ako jednom u nju stvarno ugaziš, više te ne pušta. Staneš, ali onda uvijek želiš još, još, daleko, dalje, najdalje… Postane ti način života, nešto važno bez čega više ne možeš, poput vode, hrane… Svatko će naći svoj razlog, a mnogi će vam reći da u pravo u tome traže svoj mir i svoju snagu.

Stavi na stranu putovanje i neki drugi svijet, bio dan ili noć, sam ili u grupi, sve se na kraju svodi na isto. Ostaješ ti i planina, ti i brijeg, puno brijega… Ležimo ja i Štef u šatoru, trebali bi probati spavati, ali ne ide. Vjetar lupa po šatoru, zavučen si u vreću i šutiš. Šutim ja, šuti on. Nakon godina planinarenja, suradnje, toliko druženja, toliko zafrkancija, samo tišina. Nemamo si što reći. Samo šator, noć, planina i misli. Ovo, ono i čekaš. Sat, dva, tri, četiri, polazak koji nikako da dođe… U ovom slučaju 01.00 sati ujutro i ti počinješ da gaziš… Korak za štapom, korak za štapom, vjetar i opet u biti tišina… Tada opet dolaze misli, u biti zaboraviš na okolinu, samo hodaš i misliš… Misliš na nešto lijepo, misliš na svoje najdraže, misliš na svaki onaj „like“ i lijepi komentar koji si pročitao… Da, i to ti daje snagu, misliš i tako hodaš, korak po korak i sve do vrha…

I zato, vjerujte, ovaj uspjeh nije samo naš, nego je i Vaš, svih vas koji nas na bilo koji način volite, bodrite i podržavate… Pojedinosti o samom usponu i putovanju, kao i svaki puta do sada, predstavit ćemo prigodnom prezentacijom u riječi i slici za sve vas i za sve naše prijatelje i sugrađane. A do tada se svima Vama još jednom najljepše zahvaljujemo na izuzetnom dočeku i iskazanoj podršci! Hvala!

Tomislav Friščić