01.11.2023.

Maroko 2023. i nikad ne podcjenjuj žene!

Opisati zemlju koja je površinom veća nekih 17 puta od Hrvatske, koja broji 10 puta više stanovnika, u jednom tekstu, bilo bi zaista i više nego skromno i na kraju smiješno… More, pustinje, snježni vrhovi, drevni gradovi koji zadiru u same početke pisane povijesti… Nije ni potrebno, o tome postoje knjige, filmovi, vodiči, karte i naravno, Internet… Ovo je jedna drugačija, samo naša priča, o ljudima iz „PKI“ koji su još jednom pomaknuli granice ivanečke planinarske tradicije i odvažili se na još jedno jedinstveno i odvažno putovanje u nepoznato. Svatko ima svoje dojmove o Marakešu, njegovim znamenitostima poput palače Bahia, botaničkog vrta Majorelle, džamiji Koutoubia, nevjerojatnoj tržnici gdje se doslovno prodaje vjerojatno baš sve, okušali se s više ili manje uspjeha u cjenkanju… Pustinja Merzouga je Sahara, ona prava, s pješčanim dinama, jahali smo deve i to ne par trenutaka, već dovoljno dugo da gotovo svima bude i više nego dovoljno, ako ne i previše, i da stvar bude interesantnija, noću. Beduini, šator, bubnjevi, ples, škorpioni, i nevjerojatno zvjezdano nebo, kilometrima od civilizacije, i neponovljivi izlazak sunca iz mora pijeska… Posjetili smo i grad Esauira na obali Atlantskog oceana, neki se i okupali u moru. Spavali smo u tradicionalnom rijadu, marokanskoj kući, u beduinskom šatoru, ali i uživali u relaksaciji i odmoru suvremenog i modernog hotela. Uživali smo u novim okusima i istraživali marokansku kuhinju, guštali u čaju od mente, ali pronašli smo i domaće pivo. Istraživali smo fosile, gledali proizvodnju arganovog ulja, uživali u mirisima ruža, nešto novo naučili o alternativnim biljnim preparatima… Imali smo i vlastitu modnu reviju u tradicionalnom beduinskom stilu. Napravili nevjerojatan broj kilometara, od mora pa sve do nekih 20km od granice s Alžirom. Vidjeli svakodnevni način života, čudili se prometu čija pravila nitko od nas nije razumio, vidjeli svijet jednak najmodernijim zapadnim gradovima, ali i svijet u kojem kao da je vrijeme stalo. Sve je to Maroko, kao i ljudi koji su izuzetno prijazni, srdačni i gostoljubivi, spremni popričati, pokazati, pomoći…

Sve je to lijepo, ali sve bi bilo onako bez okusa i mirisa, da se nismo penjali na Atlas! Ime je dobio po divu Atlasu iz grčke mitologije koji je na svojim leđima držao nebeski svod. U dva paralelna planinska lanca, proteže se od Tunisa, preko Alžira, pa do Maroka, gdje upravo u planini Toubkal dostiže i svoju najvišu visinu s vrhom Jebel Toubkal od 4167m! Upravo je to bio i naš krajnji cilj putovanja u Maroko. Većina ekipe su u biti „veterani“ prošlogodišnjeg uspona na vrh Teide (3718m) na Tenerifima, kojima je to ujedno bio i prvi doticaj s visinama preko 3000 m. Bio je to zaista lijep i jedinstven uspon s nezaboravnim pogledom na izlazak sunca iznad oceana, uz mirise sumpora iz tek pritajenog vulkana. Kada jednom probaš i vidiš da možeš, jednostavno, sve te nekako vuče još malo više, probati proći i tu granicu od 4000 m. Zbog toga, nikoga nije trebalo posebno nagovarati, svi su već odavno odlučili da se mora probati. Nesretni potres, koji je na žalost mnoge marokanske obitelji zavio u crno, ostavio je i u svima nama jedan tužan i nelagodan osjećaj. Međutim, život ide dalje, u to su nas uvjeravali i naši vodiči, a na kraju, u to smo se i sami uvjerili. Upravo na našem putu do sela Imlila, početnog mjesta za uspon, itekako su vidljivi svježi tragovi tragedije, međutim, gradi se na veliko, cesta iznad dubokih kanjona se proširuje, a kuće obnavljaju… Netko bi pomislio, Atlas je u vrućoj Africi, usred Sahare i to je sigurno jedan „topli“ uspon ili šetnja. Istina je ipak malo drugačija, na Atlasu je hladno, a u slučaju oborina, najčešće pada snijeg. U samom Imlilu na 1700 m, tijekom zime ima ga i preko metra, tako da vjerovali ili ne, ovdje se i skija. Ovdje nema žičara, tako da je sam uspon podijeljen na tri, ali i četiri dana. S obzirom na procjenu naše fizičke spreme, odlučili smo se na uspon od dva dana. Nakon vožnje od nekih sat i pol od Marakeša, stigli smo do sela Imlil. Upoznajemo se s vodičima, ljudima kojima je sve vezano za planinu, prošlost njihovih generacija, a danas su im turisti glavni i najbolji izvor prihoda. Prvi dan smo svladali preko 1500 m visinskih na stazi od preko 11km, koja se na mjestima i vrlo strmo penjala do našeg planinarskog doma Toubkal na visini od 3207m. Uz put se nalaze kuće, pa čak i mali zaseoci, a domaćini to koriste za prodaju sokova, vode, suvenira, pa i hrane. U jednom od takvih vrlo skromnih objekata smo dobili i vrlo ukusan ručak. Dom nas je sve pozitivno iznenadio. Kao da smo negdje u Alpama, čistoća, organizacija, sve je vrlo uredno, toplo, i svakom planinaru nudi sve što je potrebno da se odmori. Hrana je nešto posebno, vjerojatno i najbolji obroci što smo ih uopće pojeli u Maroku, a sve dolazi na mulama. Ustali smo u 4 sata, doručkovali i već u 5 krenuli kroz tamu i ledeni vjetar put zvjezdanog neba… Na sreću, nitko nije imao većih problema s visinom i procjenjujemo da smo svi spremni za daljnji uspon. Temperatura je ispod nule, snijega nema, leda na mjestima ima, svi smo dobro obučeni, pod kapama i rukavicama, ali ipak je zbog vjetra hladno, osobito ako se zaustavimo radi kratke pauze, tek da se uhvati dah. Potrebno je prijeći nekih 900 m visinskih, na ukupno 3 km uspona, dakle, cijelo vrijeme je vrlo strmo. Nakon 3 sata hoda, izlazimo na greben, visina je 4000m, nazire se vrh, vjetar stvara sve veće probleme, ima i olujne udare, treba dobro usidriti svaki korak. Blizu smo cilja, međutim, jedan vrh, pa dugački zavoj, pa opet uzbrdo i evo ga, nakon 3 i pol sata hoda, stigli smo, svi stojimo na najvišem vrhu Atlasa i Sjeverne Afrike, njegovo veličanstvo Jebel Toubkal 4167m! Ukupno nas je 21, 11 planinara i pazite ovo, 10 planinarki! Ako takva grupa dođe na Ivanščicu, to je već nešto, ali ovo je 4 puta više, ovo je preko 4000 m u dalekoj Africi! Samo nas je 6 do sad bilo na toj visini ili više, a svi ostali po prvi puta! Normalno, veliko hvala i našim prekaljenim vodičima, ali da bi se do cilja došlo u samo dva dana i to daleko ispod predviđenog vremena ( pet sati i više), potrebno je mnogo zajedništva, snage, ali i nevjerojatne volje i upornosti. Rekli bi neki, išlo se preko vlastitih mogućnosti, upoznaješ sebe kako se do sada nisi poznavao, ali sve se na kraju vraća. Taj pogled u daljinu, taj osjećaj visine, taj dodir neba i prostranstva, ništa ne može nadmašiti, ništa ne može pokvariti. Ni vjetar, ni hladnoća, nema umora, jednostavno se sve loše zaboravlja, a to može samo uspjeh, ponos i neizmjerna sreća…

„Planinarski klub Ivanec“ u svojoj razmjerno kratkoj povijesti ima niz velikih trenutaka, svi mi koji godinama „krstarimo“ velikim i malim „bregima“, svatko ima svoga favorita, planinu, uspon, za koji smatra da je poseban i osobno smatram da bi bilo nepravedno nešto istaknuti najvećim… Ali opet, možemo se slobodno ponositi, da smo od grupe muških osnivača koje su mnogi malo čudno gledali, nazivali ovako i onako, došli do toga da nam 4000 m postaje „društveni“ izlet, a još više da smo u sve to i više nego s ponosom i ravnopravno uključili i naše djevojke, majke, žene, one bez kojih ni jedan uspon više nikada ne bi bio tako lijep i jedinstven, kako ga samo one mogu ukrasiti. Zbog toga, Jebel Toubkal i Atlas je njihova planina, ali i planina koja je pokazala snagu „ljepšeg spola“, ili u prijevodu, „nikad ne podcjenjuj žene“!
„PKI“ se najljepše zahvaljuje svima koji su pomogli u realizaciji projekta „Maroko 2023“, svima koji ste nas pratili putem društvenih mreža na našem putu, a osobito gosp. Mstafa Mstafa Boumrouru, njegovoj ekipi vodiča i osoblja u Maroku, kao i uvijek vjernom S.O.S. busu. Hvala!

Tomislav Friščić