22.07.2026.

Pirineji

Živimo u zemlji gdje se (bar nekada), u školi dosta vremena posvećivalo geografiji, zemljama,
općenito prirodi. Televizija je imala oskudni program, najviše posvećen odraslima, a nama djeci su ostale knjige i maštanje o dalekim zemljama, rijekama, planinama. Ako spomeneš Alpe, za njih velika većina zna ili je bar čula, ali ako spomeneš Pirineje, to ipak ide malo teže, i mnogi će zamijeniti najčešće Apenine i Pirineje. U svakom slučaju, općenito razmjerno mali broj ljudi se može pohvaliti da je prolazio tim krajevima, vjerojatno vozači, a vrlo rijetko turisti ili planinari. Nije ni čudno, zemlja smo koja je bila u ratu, razvoj i standard nije baš tekao kako smo to mi sami priželjkivali, tako da ni uz najveću želju, jednostavno je bilo preskupo. Prije nekih 10 godina sam krenuo u planiranje jednog obilaska za manju grupu u vlastitom aranžmanu i uz prijevoz kombijem, ali, jednostavno je na kraju uz sve uštede, opet bilo preskupo. Na sreću, eto vremena se ipak mijenjaju, i što god netko pričao, došlo je vrijeme da se ipak može putovati i stvarno uživati u novim izazovima. Da, razmjeno dugo traje putovanje, avion je brži, ali opet sve ima svoje prednosti i mane. Uz autobus, „sam si svoj gazda“, staneš gdje hoćeš, koliko hoćeš, lako promijeniš prvobitni plan… Na kraju, i puno više vidiš. Avion sleti, u ovom slučaju u Barcelonu, i onda moraš organizirati neku vrstu prijevoza do željenih destinacija. U svakom slučaju ispada skuplje, a i sama organizacija predstavlja dodatne probleme.
Nakon prošle godine, posjeta Tatrama i Slovačkoj, na neki način „referendumom“ su izabrani Pirineji.
U prvom redu, želja nam je bila vidjeti što više i raznolikije. U prvoj najavi smo najavili uspon na
najviši vrh Aneto (3404m), međutim, organizacijski se baš nije najbolje uklopio, morali bi podijeliti grupu, a na sam vrh bi zbog ledenjaka, opreme, neophodnog iskustva, na kraju mogao ići manji broj ljudi… Uvijek je ljepše u većem broju, više ljudi je sretno, a ovako smo dobili još jedan dan više u Andori… No krenimo redom! Nakon noćne vožnje, u ranim poslijepodnevnim satima smo na kratko razgledali Monaco, a zatim i sam Monte Carlo. Sjaj i glamur, gužva i dokaz da ako imaš novce, možeš i planine pomicati. Ne baš pomicati, ali ih bušiti i graditi sve i svašta, ovdje i nije neki problem. U biti se teško krećeš pješice, a oni ovdje voze utrke F1… Impresivno. Dalje smo nastavili do grada Avignona u Francuskoj, gdje smo i prvi puta noćili. Iako nismo baš planirali, ipak smo našli vremena i za kratki posjet staroj gradskoj jezgri. Pun pogodak! Stare zidine i mostovi i „Papinska palača“ Ovdje je stolovalo čak 9 papa i svo to vrijeme je ostavilo neizbrisiv trag u svakom dijelu ovoga grada. Iz Avignona smo nastavili put do Lourdesa. Najpoznatiji je po ukazanjima Blažene Djevice Marije i danas je to Svetište Gospe Lurdske. Tu su riječi suvišne i svatko bi po meni ovdje trebao prije ili kasnije doći i sam se uvjeriti da je ovo stvarno posebno mjesto, bez obzira na svoja vjerska uvjerenja. Već ovdje, nazirali su se obrisi Pirineja, našeg glavnog cilja putovanja. Na žalost, tu je i kraj auto-cesta, a put se nastavlja krajolikom koji tako podsjeća na naše Zagorje. Kasnije se i to mijenja, jer cesta se diže sve na preko 2000 metara, gdje je i granica Francuske i Andore, te se onda naglo spušta do La Vele, glavnog grada države. Najviši u čitavoj Europi, na impresivnih 1500 m, stiješnjen u dolini među planinskim vrhovima. Pa ovo je pravi planinarski glavni grad! Monarhija koja živi prvenstveno od zimskog turizma, postala je i porezna meka, tako da trgovina cvjeta i teško da ovdje nema nekog i malo poznatijeg brenda. Na malom prostoru imate sve, nevjerojatno su organizirani, sve je brižno održavano i nestvarno vrlo čisto. Sve se radi noću, tako da vas svako jutro grad doslovno dočeka u punom sjaju i svježini. Od svega toga nije odstupao ni naš hotel, u strogom centru, tako da smo imali prvoklasni odmor za planinarenje koje nas je čekalo iduća dva dana. Za idući dan, i naš prvi uspon, izabrali smo Pico de la Mina, vrh visok 2683m, koji se nalazi u Francuskoj… Kreće se s prijevoja od nekih 1900m, cilj je odmah uočen, ali na kraju se ipak pokazao i puno težim zalogajem od onog što bi jedan planinar očekivao. Malo po putu, po skijalištu, pa travnjaci, a na kraju i na sve četiri po stijenama… Ali tu smo i vidici su stvarno prekrasni. Osobito mi je bilo drago vidjeti naše male planinarke Mateju i Freju s jedne strane, kao i gospođu Ljubicu s druge strane vremenske crte, kako su svaka na svoj način ponosne na ostvareno! No, to je bio tek početak i zagrijavanje za ono što je uslijedilo slijedeći dan. Pico de Comapedrosa (2943m) najviši je vrh Andore i nalazi se u sklopu nacionalnog parka. I nije uzalud! Prekrasna priroda, potoci, slapovi, jezera, snijeg, kamen, slobodno penjanje… Sve je to lijepo za slušati, ali kroz to sve treba i prijeći, i ostvariti oko 1400m visinskih.
Uglavnom, startali smo u 09.00 sati, a vratili se poslije 19 sati. Na pola puta velika je pomoć i
planinarski dom. Unatoč visini, nigdje vjetra, sunce uprlo, a hlada ima tek nekih prvih sat vremena uspona. Najteže je posljednjih sat vremena, jedan vrh, pa drugi, pa pred vrh, a križ i vrh stalno pred tobom, a opet tako daleko… Za nagradu imali smo nevjerojatan pogled, kod mnogih su proradile emocije, ali i one najdraže suze radosnice… Gdje ćeš ljepše! Nije bilo potrebe da žurimo, tako da smo povratak iskoristili da do kraja uživamo u nedirnutoj prirodi Pirineja. Čitav taj uspon, na neki način mi je sličio kao kombinacija uspona na Moldeveanu u Rumunjskoj i uspona na Krivan u Slovačkoj. Idući dan, nazvali smo dan relaksacije, odnosno probali smo razgledati bar dio atrakcija u Andori, ali bez velikih napora. Ujutro smo posjetili „Tibetanski most“ kopiju poznatih mostova iz Himalaje, samo što je ovaj metalni, vrhunski osiguran i gotovo pa da se ne njiše. Za onaj pravi osjećaj i adrenalin, ipak se mora posjetiti Nepal i biti na mostu kad prema vama dolaze jakovi, puni robe i s bocama plina! Poslije podne smo rezervirali odmor u zabavnom parku „Naturland“, jedinstvenom iskustvu osobito ako ste se odvažili otići na „Tobotronc“, najduži alpski tobogan svijetu. Spust od nekih 400 m visinskih,
bezbroj zavoja i jedna kočnica. Ništa manje nije popularan ni zipline, a ima i drugih vrlo zanimljivih igara. U četvrtak ujutro, došlo je vrijeme rastanka s Andorom i krećemo do poznatog odmarališta Lloret de Mar u Španjolskoj. Poznatog, jer tamo obično šaljemo naše maturante, ali vjerujte, tamo je neka posebna klima, tako da smo se i mi sami poistovjetili i vratili u vrijeme mature. Pojedinosti ipak neka ostaju privatna stvar. Jutro u petak se ipak izdvaja, jer smo posjetili Barcelonu i glasovitu baziliku Sagrada Familia… Dovoljno je samo reći, najviša kršćanska crkva, gradi se do sad 144 godine i još nije gotova… Kako bi to bilo da si u glavnom gradu Katalonije, a da ne posjetiš i sjedište slavnog nogometnog kluba. Volio ih ili ne, stvarno sve izgleda i više nego lijepo, ali se i plaća, tako da fanovi ne trebaju imati brige, i dalje će zasigurno dovoditi ponajveće zvijezde. Mogli smo još lutati ovim stvarno velikim gradom, ali smo se ipak odlučili vratiti na „našu“ plažu i još jednom napraviti morski „party“. Bi je to naš „Dan velikih valova“! Povratak prema Hrvatskoj, rezervirali smo za Nicu, još jedno svjetsko turističko središte, prošetali po glasovitoj „promenadi,“ udahnuli zrak Azurne obale. Na jednom odmorištu toga jutra iznad Marseilla, udahnuli smo i zrak od nevjerojatna 43 stupnja C.
Uslijedili je noćenje u mjestu Tortona u Italiji, opet potpuno raznolikoj destinaciji od svega do sad viđenog. Hotel koji je nastao iz nekadašnjeg karakterističnog seoskog imanja za taj dio Italije.
Iza „Planinarskog kluba Ivanec“ ostaje još jedan „Izlet godine“, nevjerojatnih 4300 kilometara, 6
država, jedni smo od rijetkih planinara iz hrvatske koji smo grupno i s ponosom stali na vrhove
Pirineja, uz nove doživljaje i nova prijateljstva. Mnogo smo toga vidjeli, osjetili, a normalno da i treba vremena da ti to sve zajedno sjedne. Uz dobro društvo ništa nije teško, te vam svima još jednom čestitam na hrabrosti, izdržljivosti, a nadasve tolerantnosti i pridržavanju zacrtanog plana. Također, treba se i zahvaliti ekipi iz „SOS“ Travel, u prvom redu na izvrsnom autobusu, kao i uvijek izvrsnoj i profesionalno odrađenoj vožnji, bez čega bi ovakvo putovanje bilo nezamislivo. Kao malu reklamu, slobodno ih kontaktirajte, ovakvo putovanje uvijek čeka i na Vas! Hvala, i do neke iduće avanture!
Tomislav Friščić