12.06.2017.
Kada Velebit pozove…
Vidimo se negdje u planinama Hrvatske, završavao je prošlogodišnji komentar na više nego uspješni zajednički uspon PD Ljutomer i PK Ivanec na Begunjščicu.
Hrvatska ima lijepih planina, ali opet, sve nekako počinje i završava s Velebitom. Velebit u malom, Premužićeva staza, osobito dio kroz Rožanske kukove, rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. Možeš biti godinama u planinama, možeš i nekoliko puta proći ovim dijelom Velebita, a opet ništa nije isto i ništa ti nije jasno. Čarolija prirode, kamen, šuma, more i sunce, nepokolebljiva i vječna upornost graditelja staze da čovjeku omoguće približiti svu ljepotu i raskoš Velebita. Svako stablo, svaka stijena, sve ima svoju priču, i u svemu se može pročitati koliko je čovjek u stvari mali, krhak i ništavan prema silama prirode. Vjerujem, da ako nisi još siguran da li voliš planine i planinarstvo uopće, da li postati planinar ili ne, onda kroz ovih nekoliko sati hoda leži odgovor na sva tvoja pitanja. Mjesto koje spaja nebo i zemlju, more i planinu, jednako tako spaja i ljudske suprotnosti, one stvarne ili umišljene, spaja planinarske udruge, planinarske početnike i veterane, jezične barijere, spaja narode, iz ljudi jednostavno traži ono najbolje od nas samih. Zbog toga mi je osobito drago, da smo prijatelje iz Slovenije mogli provesti ovim zadivljujućim prostorima, koji i unatoč relativno čestom posjetu, uvijek izazovu velik interes i domaćih članova i to bez obzira na učestalost prijašnjih posjeta. Lijek je uvijek lijek, a nitko bolje ne liječi svu ljudsku bol, nemir koji nam stvara svakodnevnica, od Velebita i same prirode. Kada Velebit pozove, srce zatitra, toplina preplavi tijelo, bar na trenutak svatko pronađe svoj mir, novog prijatelja, a stara prijateljstva učini još dubljim i iskrenijim…
Fotografije, prijatelji i članovi PK Ivanec
