21.01.2015.
Viševica 2015.
Kobiljak, Medvjeđak, Bitoraj, Viševica… Dođite danas na neko javno mjesto, neko društvo, neku proslavu, okupljanje, spomenite navedene pojmove i gotovo sam siguran da bi Vas velik broj prisutnih samo blijedo gledao.
Normalno, ako tu ne bi bio neki planinar ili lovac, šumar, ili obožavatelj domaćih serija kojeg bi to odmah asociralo na legendarnog Dimnjačara, Riđana i ostale likove koji su prije mnogo vremena vrludali ovim prostorima. Šalu na stranu, ali to je ipak po meni tužna istina, koliko u biti malo ljudi zna koliko imamo lijepu i raznoliku zemlju. Viševica, skrivena tamo negdje u šumama Gorskog kotara, na granici kontinenta i mediterana, nekima tako daleko, a recimo samo nekih sat i pol od Zagreba, dva i pol do moga Zagorja. Prvi puta sam išao radi sebe i žiga HPO, drugi puta radi prijatelja koji nisu bili prvi puta i opet im je trebal žig HPO, treći puta jer smo organizirali jedan od prvih izleta PKI, a dalje više i sam ne znam. Došli smo na na zimski pohod i sad samo svake godine dolazimo. I uvijek je različito. Usred zime, a tolike razlike. Snijeg, bura, niske temperature, pa opet blato, toplina kao u proljeće, kiša, magla, ili nezaboravni vidici kao recimo ove godine, iako sam već imao prilike vidjeti i znatno dalje. I nije samo to, dakle priroda, ono posebno što čovjeka obuzme i ispuni, nekako nije to ono pravo ako nema i domaćih ljudi iz cijelog Kvarnera koji svojim prisustvom i gostoprimstvom uvijek ispune potpunu sliku jednog ne samo planinarskog cilja, već i cjelodnevnog užitka. Kad je tome tako, onda se i svi mi polako opustimo i „dobre vibracije” potraju tijekom cijelog putovanja i nekako je čovjeku na kraju teško se rastati od društva i vratiti se u normalu svakodnevnice…
Fotografije: Tomislav Gotić, Marijan Friščić i Nikola Nišević
