28.02.2015.

Velebit zimi 2015

Jedna planina, tisuću lica. Ne vjerujete? Onda ili prekratko planinarite ili jednostavno i niste „toliki“ planinar kako mislite. Loše vrijeme? Kako kome i to je ovako dosta subjektivno pitanje. Nekome znak za ostati kod kuće, drugima izazov.

Lika i zima, za nekoga su ludost, a za nekog doživljaj. Bilo kako bilo, već „po redu vožnje“, i ove godine smo krenuli na avanturu pod nazivom „Velebit – zimi“. Baške Oštarije, kuća „Vila Velebita“ i zimaaaa. Vode nema, nosimo je s izvora, drva mokra, ali se ipak loži, priprema se večera, griju se prostorije. Svatko ima svoj zadatak i nikome nije dosadno. Tradicionalno se priprema grah, ali za nedjelju. Za večeru je „roba“ iz ruksaka, a našlo se tu svega i svačega. Špeka, kobasa, kulena,sira, šunke, punjene kifle, pa čak i rođendanska torta… Uglavnom kraj nabrojenoga, uz pivo i vino, razgovor sam krene i nikome se baš rano nije išlo spavati.
Jutro, tamni oblaci i kiša. Cilj: Ljubičko brdo 1320 m, Dabarski kukovi, oko 1,30 h hoda (ljeti), oko 400m visinskih uspona. Iako smo mnogi bili već i više puta na vrhu, zbog kiše i relativne blizine, odlučujemo se za uspon baš na taj vrh iznad Oštarija. Da nekome onako pokažete fotografiju s vrha, vjerojatno bi lako prošla kao neka s visokogorskog uspona ljeti, tamo negdje u Tirolu. Križ u pozadini, snijeg u naletu, promrzli „likovi“ na slici. A ipak, to je samo „obično“ Ljubičko brdo… Za uspon i silazak bilo je potrebno, i puno volje, i puno truda. Snijeg na mjestima preko metra, polomljena stabla, na grebenu velebitska bura, hladnoća, snijeg, susnježica i kiša, puno kiše… Imaš kabanicu, mokar si, imaš gore-tex, mokar si, svakako si mokar, do kože, ispod kože, mokar si… Ali, kad se vratiš, kad se naloži vatra, pa kad sjedneš za stol, navališ na „pravi“ grah, sve opet izgleda drugačije i nikome se više ne žuri kući, i svatko će Vam reći:“ Moramo to opet ponoviti i druge godine“!
P.S. Sva sreća da je to Ljubičko brdo, da je planina, sigurno ne bi išli.

Fotografije, Mario Dolovski