19.07.2019.

Velebit, finale

Opisali smo prvi nastup. Bilo je teško. Opisali smo drugi nastup. Bilo je teško. Za kraj ostali su „samo“ stupovi, točnije njih četiri, nekih sat i nešto vremena od Pasjeg klanca (1295m). Ostavljeni u stijenama, zajedno s vodom, mješavinom za beton i putokazima.

Pošto su ovo ipak građevinski radovi, red je došao i na inženjera građevinarstva, školovani građevinar je oduvijek tu, a na spomenutu gospodu, red je bilo da se nađu i tri „hebera“, onako, da malo pomognu.

Dan prvi! Popodne i put. Roštilj u „Vili Velebita“, spavanje. 

Dan drugi! Ustajanje u cik zore, voda za piće, voda za beton, još smjese i nešto hrane, te nužni alat. Ruksaci puni da ne popucaju.  Put od Brušana do mjesta gdje smo ostavili stupove. Gle čuda, oni su još uvijek ovdje, nitko da ih odnese i postavi, nitko da ih ukrade. Kao da smo bili jučer. Stupove na leđa, još ostavljenog materijala, još tereta… Stup jedan. Klekneš, ruješ, kao da tražiš izgubljeno blago. Malo zemlje i uvijek kamen. Baš tamo gdje ne treba. Ipak, rupa je tu, staviš sitno kamenje, zaliješ betonom, pa opet kamenje i na kraju „stijene“. Spomenik vremenu na koje stavljamo putokaze. Stup dva, isto, a opet različito. Kukci svih mogućih oblika, komarci, skakavci, obodi, muhe, mravi, svi su radoznali i svi imaju nešto za „prigovoriti“. Da, u građevini postoji i nadzorni! Medvjedi, poskoci i ostala družina? Vjerojatno ih nema kilometrima, jer udarac stupa o kamen, drvo, ili u glavu kolege, čarobno zvuči i provjereno sve plaši! Probajte, patent radi i besplatan je! Dugi hod po Raminu koritu. Još su dva na leđima, ipak smo potrošili i betona i vode i lakše je. Ne i svima! Kod Šikić jatare, treći stup. Kod Piskovite kosice posljednji, četvrti. Sad se samo još treba vratiti, ovako „oslobođen“ tereta. Sitnica, samo nekih tri sata. I to smo prošli i evo nas u Brušanima. Vrijeme hoda, nekih 12 i pol sati. „Vila Velebita“ i noćenje.

Dan treći! Povratak, preko Karlobaga. More sve liječi. Ali pogled. Velebit je kao otac. Uvijek je iznad, iz mora gledam Velinac, prodoran, oštar, blag, zavisi kako gledaš. Lijep i privlačan? Uvijek, nema tih novaca kojima bi te netko natjerao na njega, u njegove dubine, da ga ne voliš. Velebit je ipak samo jedan. More, planina i plavo nebo!

I ovaj put zahvaljujemo Dijani iz „Vile Velebita“, neuništivom Tomici Čaniću, kao i HPD „Željezničar“ Gospić na pomoći!

Tomislav Friščić