02.01.2020.

Upornost!!!

Kraj svake kalendarske godine uvijek je prilika, vrijeme, da se na trenutak zastane, razmisli, kakva nam je bila godina na izmaku, što smo postigli, gdje smo sada, ali i kakva su nam nadanja, očekivanja… Ako se prebacimo u planinarske vode, tu uvijek ima vrlo malo zadovoljnih, mnogi kažu da se iz ovog ili onog razloga moglo više, nalaze ove i one razloge, ali u globalu, očekivanja su često nerealna. Planina je ipak jedno posebno mjesto, tu demokracija sigurno nikad neće doći i ona je ta koja ima svoje planove. Ima ona poznata uzrečica „sad ili nikad“.

O tome bi se vjerojatno dalo dugo i dugo raspravljati, kako je nastala, na što se sve odnosi, koliki je postotak, a kolika vjerojatnost jedne  ili druge opcije… Ako je prebacimo na planinare, tu tek priča postaje komplicirana i tek dobije drugi smisao, a nažalost i nešto što čovjeka može stajati i života. Planinar i vrh, priča o uspjehu, priča o porazu, priča o životu i smrti. Lijepo vrijeme, sredina dana, do vrha pola sata, a ti umoran. Pa normalno da nećeš odustati, „sad ili nikad“ je dodatna energija, ono što te diže, tjera da uspiješ…

Ali i ima i ona druga priča, planina, vrh tako blizu, a opasnost nikada veća. Nije bitno koje vrste, ali uvijek najteža odluka svakog alpinista, planinara, vodiča. Tako blizu, tako daleko, „sad ili nikad“ vrlo lako umjesto sutra, idući puta, iduće godine, postaje nikada! Svatko od nas ima svoj „sutra“ i dok nas ima, da nam je baš toliko stalo, i da smo toliko uporni, sigurno, ako još nismo, sigurno ćemo pokušati opet.

Godinama se vraćam na Zugspitze, klub opet čeka na Hafner, i u ova „čudna“ vremena, kada više ni jedno godišnje doba nije normalno, odustajanja su postala više-manje normalna pojava. Snijeg ljeti, toplina usred zime. U biti, svake godine imamo sve više korekcija izleta, pohoda, a o usponu u visokogorje da i ne pričamo.

Kraj listopada, na vrhu Ivanščice sve puno izletnika, više nego ugodno za boravak u prirodi, neočekivana prilika kakve nije bilo gotovo cijelog ljeta. Ratitovec smo u proljeće odgodili, a onda se ipak pošlo i to u jesen. Uspon je uspio, ali vrijeme je bilo maglovito, van svakih prognoza. Zavižan smo odgodili i on je još uvijek na čekanju.
Triglav, posebna planina, posebna vremena. Malo kome je ovog ljeta uspio planirani uspon za vikend. Kiša, pa kiša, pa snijeg, pa hladno…

Ako neće danas, možda sutra ili bolje rečeno, iduće sezone. Kada opuste morske plaže, kada se zatvore svi planinarski domovi i kuće, kada planina počinje uživati svoj mir, umjesto „sad ili nikad“, pojavi se „prije ili kasnije“. Nema veze što je kraj listopada, planina je tu, vrijeme stabilno, samo što nema gužve, pa izgleda nekako nestvarno. Vjerojatno svatko od nas ima ovakvu ili sličnu epizodu, a eto, kraj godine je prilika da se prošlogodišnji „poraz“ nekako lakše preboli i jednostavno prebaci kao novi plan, izazov, „dug“, cilj i kako god želite! „Sad ili nikad“ polako pada u zaborav i stvarno nije bitan, ali zato „prije ili kasnije“ za planinara je uvijek tu.

Dok je zdravlja, malo slobodnog vremena, planina je uvijek tu i čeka. Bila to Ivanščica, Ratitovec, Zavižan, Hafner ili Triglav! Sve nabrojeno i na kraju upornost! Neka nam je svima zajedno siguran korak, mnogo planinarskih užitaka i lijepih trenutaka, druženja s ljudima koje volite, kako u moje osobno, tako i u ime upravnog odbora „Planinarskog kluba Ivanec“!

Tomislav Friščić