08.11.2024.
Tenerife, otok vječnog proljeća, eliksir mladosti!
Tenerife, otok u sklopu Kanarskih otoka, 160 km udaljen od Maroka, odnosno Afrike, 900 000 stanovnika, na površini kao četvrtina Hrvatske… Dom je i najvišeg vrha Španjolske, trećeg po veličini vulkana na Zemlji, veličanstvenog vrha Pico del Teide 3718 m ( mjeren od dna oceana, „visok“ je preko 7000 m)! Svakom i malo ambicioznijem planinaru i više nego dovoljno razloga za uspon. Za „PKI“, ali i za cjelokupno planinarstvo u Ivancu, Tenerife je značajan po tome da je 2022. godine postao prvi društveni izlet avionom! Tom prilikom se 10-tak članova uspješno popelo i na sam vrh Teide. Pišem popelo, jer dio sudionika je osjetio ljepotu visine uz pomoć i više nego popularne žičare. U svakom slučaju, od tog vremena, gotovo da nije bilo veselice, druženja, planinarenja, a da se netko nije dotakao upravo tih avantura i dogodovština. Ono što je tada bilo jedno potpuno novo iskustvo u vidu organizacije i priprema, sada je bila obična rutina, samo je trebala volja, a za ovu destinaciju stvarno je nije trebalo tražiti. Na kraju se skupilo 28 članova, od kojih je dio bio prisutan i na prvom putovanju, a za dio je to bilo prvo iskustvo na jednom ovako potpuno drugačijem tipu izleta. Prijave, odustajanja, pa opet prijave, sve već viđeno toliko puta… Prošli puta letjeli smo iz Beča, ovoga puta iz Venecije… Prošli puta smo se smjestili u apartmane, sad u hotel, i opet smo odabrali grad Puerto de la Cruz kao naše odredište. Njega smo prvi puta već dobro upoznali, a sada smo naše znanje samo proširili. Nije da smo kao doma, ali nije ni daleko. Uglavnom, na greškama se uči, u ovom slučaju gubi se dragocjeno vrijeme na prazan hod, na neki način nevažne stvari, a vremena je na tako lijepom mjestu uvijek premalo. Drugim riječima, puno bi se toga htjelo vidjeti, a nikako se ne stigne. Namjera je bila vidjeti, probati, osjetiti nešto novo, a opet i vratiti se na mjesta koja se jednostavno mora vidjeti, radi sebe, ali i još više radi ljudi koji su prvi puta ovdje s nama. Zbog toga i plan nisam puno mijenjao, a i ostali smo jedan dan duže, tako da bar na papiru, trebalo je ostati nešto više vremena i za neke svoje osobne sitne želje i potrebe. Trebalo, da, na kraju je opet bilo premalo za minimalno dva dana više. U svemu tome, ipak smo uspjeli proći čitav otok, sve njegove strane, uvjeriti se u nevjerojatne raznolikosti. Ujutro se planinarilo, zapravo više od pola dana, dizala se letvica u visinu, sve s namjerom da se što spremnije dočeka ono glavno, uspon na vrh vulkana! Planine Anaga nalaze se na sjeveroistoku otoka, poznate su po velikoj vlažnosti, obavijene maglom i kao takve vrlo mračne i na neki način mistične. S druge strane, pravi su raj za planinarenje s gotovo bezbroj različitih staza i mogućnosti. Lakše, teže, pola sata, sat, dva, pola dana, čitav dan… Na vama je da izaberete i vjerujem da je svaka ljepša jedna od druge. Ovaj puta izbor je pao na selo Taborno i za početak lagana kružna staza oko stijene Roque de Taborno. Nije toliko dugo za obići, koliko je slikovito… Stijene, ocean, zelenilo i plavetnilo. Slijedeća planinarska destinacija je bila uspon na vrh Guajara (2718m), smješten u NP Teide. Nekih 2 sata uspona, oko 650 m visinskih, staza dovoljno zahtjevna, da ne bude lagana. Ako ovo prođeš bez problema, dovoljno si dobar i za glavni uspon! U svakom slučaju, svakog sretnika koji dođe na vrh, nagradi veličanstvenom panoramom na Teide. Trebao je uslijediti dan odmora i onda navaliti na glavni cilj. Međutim, vrijeme se počelo kvariti. Sunčane dane, zamijenile su česte izmjene sunca i iznenadnih pljuskova. Više nije bilo stabilnosti ni na vječno osunčanom jugu, na glasovitoj Costa Adeji. A na 3715m? Vjetar i snijeg, najgore baš u subotu, kada smo planirali uspon. Polako privikavam ljude na realnost da ovaj puta, na žalost, uspon otpada. To je uvijek nekako najteže. Razum govori jedno, srce drugo. Cijelo vrijeme pratim prognozu. Ponekad se posreći, ponekad ne. Ovaj puta su nam se Bogovi planina smilovali. Noć s nedjelje na ponedjeljak je dobra. Nema snijega, samo magla. Vjetar slabi. Ima nas 10 . Znao sam da je gore hladno, tako sam još u Ivancu upozorio ljude da se ne zavaravaju s blizinom Afrike, plažama i kupanjem. Svi smo imali opremu za zimski uspon, jakne, rukavice, kape… Rano na spavanje, ustajanje u 01.00, dolazak na odredište do 2.15. Zašto noću? Jednostavno, nemamo dozvole za uspon na vrh. Renđeri iz parka kontroliraju broj posjetitelja za uspon na vrh. Dozvola je doduše besplatna, ali vrijedi točno za određeni dan i sat. Podijeljene su mjesecima unaprijed. Pa ti sad pogodi. Ovako, penješ se noću, cilj ti je doći na vrh prije prve žičare, s kojom dolaze i renđeri koji kontroliraju dozvole. Jednostavno, normalno, ako znaš gdje i kuda hodati. Uspio sam jednom, pa zašto ne bi i sad. Po izlasku iz hotela, prognoza je bila još povoljnija, a i vizualno, nakon sinoćnje kiše, sve je vedro i sjaje zvijezde. Dolazimo na parking, na početak staze Montana Blanca, 2300m iznad mora… Otvoriš vrata auta i odmah ti je sve jasno. Kako si ih otvoril, tako bi i najrađe brže, bolje zatvoril. Vjetar ti prostruji kroz hlače, odmah te natjera da potražiš rukavice, na kapu navučeš kapuljaču i što prije kreneš. Mozak još ne kuži gdje si, da li se zafrkavaš ili si stvarno na hladnom. Gdje da ti pumpa krv? Ali ti znaš, čeona svjetiljka pravi put kroz noć, i to je jedino bitno. Zbog vjetra i tako ništa ne čuješ, a i nije bitno. Samo naprijed. Prvih sat vremena je lagani uspon, a onda počinje ono pravo. Dva sata cik – cak i samo uspon, sve do pl. doma Altavista na oko 3300 m. Ima još nekoliko svjetiljki ispred nas u noći. Koliko nam je drago da nismo jedini nadobudni, toliko nam je i teško gledati koliko je još „brega“ pred nama. Išlo nam je izuzetno dobro, tako da su i odmori bili rijetki i kratki. Korak po korak i odjednom nam je izronila mračna silueta poprilično velike zgrade, koja je na žalost zatvorena još od počeka pandemije. Kratak odmor, malo šećera, malo energije i opet uspon. No sad smo već na „konju“, ima još samo 200 m u visinu da dostignemo 3500 m i točku do koje diže žičara. Ima više od sat vremena hoda, ali to je već ništa za prijeći. Prije dvije godine sam već iz daleka vidio svjetlo gornje stanice, ali sada je mrak i ništa se ne vidi. Skoro da smo se doslovno lupili u zgradu, ali svjetla nigdje. Ni traga ni glasa od ljudske aktivnosti. Samo ledeni vjetar. Sklanjamo se iza zida jedne od pomoćnih zgrada, da predahnemo i krenemo na završni uspon, na onaj dio gdje se traži dozvola. Prisustvujemo spektakularnom izlasku sunca na istoku… Obzor koji se svake sekunde sve više crveni, rumeni, iznad oblaka, iznad oceana… Krećemo na završni i najstrmiji dio uspona. Već na pola puta nisu nam potrebne svjetiljke, ali svjetlost ne nosi toplinu. Naprotiv, sve je jači vjetar i sve je bolje hladno. Dolazimo do ruba kratera, sve je u sumporu, vjetar raznosi dim i pare… Još malo po grebenu i eto nas na vrhu, Pico del Teide 3718m! Svi kao jedan! Sve zajedno manje od 5 sati! U tim trenucima zaboraviš na sve i ništa ti više nije bitno. Ponekad se plačeš, ponekad se smiješ, sve je to isto. U tom si trenutku pobjednik, najveći i najponosniji na sebe i one koji su s tobom. Kod žičare je bila temperatura -4 C, ali ovdje je vjetar toliko jak da moraš imati dobro mjesto za stajati i za pridržavanje, a da te ne baci. Stvarni osjećaj je bio sigurno još dobro iznad -10 C … Imamo i dvoje osobito ponosnih! To su naši učenici, naša planinarska mladež. Ivano Banić, 14 godina, OŠ Ivanec, i Iva Friščić , 16 godina, SŠ Ivanec! Sjećam se svojeg prvog vrha i cijele moje generacije od 3000m (Ankogel „samo“ 3252m, Austrija), dostigao sam ga s navršenih 37 godina, kolege i znatno stariji. Koliko smo mi tada o tome pričali, maštali, vršili pripreme, ovo ono, a gle ti danas njih. Ovo je i veliki dan za „PKI“ i za sve nas koji smo prije 14 godina odlučili da jednostavno moramo raditi s djecom. Od onog prvog izleta iz Ivanca do Žganog vina i Prigorca, pa eto do najvišeg vrha Španjolske usred Atlantika na visini od 3718m! Ponosni su oni, ali i svi mi koji godinama radimo i vjerujemo u „našu“ djecu! Nije bilo puno vremena za zadržavanje, par fotografija, bježimo s vjetrometine, tražimo bilo kakav zaklon ( na vrhu osim djece: Dejan Lončar, Božidar Daraboš, Ivan Prašnjak, Ana Prašnjak, Ivana Ivanušić, Luka Kumrić, Krešimir Kolaković i Tomislav Friščić). U silasku nailazimo na veliku prirodnu peć. Stijena je topla, grije se iz vječne vatre iz središta Zemlje. Toliko je ugodno, u zavjetrini, nikamo nam se baš ne ide. Vraćamo se do zgrade žičare, stiže nam poruka od naših u podnožju. Žičara ne vozi zbog vjetra. Možda krene poslije 11.00 sati, ako okolnosti dozvole. Imamo kartu u „žepu“ i ništa nam ne znači ( uprava parka je bila korektna i vratila novce za neiskorištene karte), ostaje nam samo da se vratimo istim putem. Svakim korakom spusta, sve je toplije. A onda smo opet ušli u oblak, opet navlačimo jakne i za čas smo mokri… Sad bar vidimo kuda smo se kretali kroz noć. Za nekih 3 sata, eto nas sretno kod naših automobila, a kroz par kilometara vožnje i većine naših prijatelja koji su nas radosni čekali, a koji su imali namjeru žičarom se dići na 3500 m… Toga popodneva plaža Del Duque i njezin čarobni pijesak u kombinaciji valova imali su zaista čarobni utjecaj na sve nas. Dan i noć koji su donijeli sve! Za one koji su to doživjeli, Tenerife ima još jači i jedinstveni sjaj i značaj. Oni koji još nisu, eto im razloga da se vrate ili da po prvi puta probaju. U tih 8 dana imali smo prilike posjetiti i nevjerojatni Loro park, uvjeriti se da životinje posjeduju nevjerojatnu inteligenciju, uživati u akrobacijama Siam parka, posjetiti plažu Teresitas, umjetna jezera Martianez, posjetiti glavni grad Santa Cruz de Tenerife, povijesni Garachico (grad koji je prekrila lava), glasovito selo Masca ( slično kao Machu Picchu)… Uživali u pivu, neki u dobrim vinima, koktelima, rumu, ali i raznolikim jelima koja se ovdje nude kroz čitav niz raznolikih svjetskih kuhinja… Ispada da smo na kraju imali najmanje vremena za boravak i istraživanje u komforu i blagodatima našeg hotela koji nam je ustvari služio jedino za spavanje uz zaista izvrstan i raznovrstan doručak. Netko će možda reći da je Tenerife otok velikih gužvi, gomile turista, hotela, apartmana, stakla i betona… Da, ako dođete na Costa Adeju, zavalite se u hotel, imate 5 minuta do plaže i tako provodite, tjedan, dva… Toplina, sunce… i to je to! A u stvari niste vidjeli ništa. Ima dijelova gdje nema naselja, nedirnuta priroda, toliko malih i skrivenih plaža, šetnjica, planinarskih staza, malih gostoljubivih sela, lokalnih restorana, spomenika kulture, duge povijesti… Postoji zvjezdarnica, velik broj plantaža banana, možete surfati, roniti s kornjačama, ploviti oko kitova i delfina… Možete… Možete i morate se prije ili kasnije uvjeriti da ovo nije san i da stvarno postoji mjesto gdje si svatko od nas može naći dio svojeg osobnog zadovoljstva i sreće…
Tomislav Friščić
