29.04.2017.

Stol – Karavanke (Gemišt)

Proljeće, niti ljeto, niti zima, čas je toplo, čas je hladno, odnosno, ništa nije sigurno. Planina, sama po sebi posebni je svijet, od kada postoje ljudi i pisane riječi, jedni im se dive, čak na njima i žive, postala im način života, drugi od njih bježe i negoduju.

Ako spojiš proljeće i planinu, onda tek imaš „gemišt“ i u biti tek ništa ne znaš. Tako se u biti može opisati i naš uspon na Stol (2236m), najviši vrh u Karavankama. Kiša, od Ivanca, pa preko cijele Slovenije, pa kako se dižemo prema Valvazoru prelazi u snijeg, pa hladno i sve više snijega. Magla, staza, sve nekako kao usred zime, samo ipak je nekako previše zelenila. Kako se dižemo, sve je više svjetla, snijeg prestaje, na vrhu igre oblaka i sunca. Grije kao na nekoj plaži usred ljeta (poslije shvatili da i prži, makar kroz oblake), otvaraju se lijepi pogledi, pogotovo prema plavetnilu koje dolazi iz pravca sjeverozapada. Iznad oblaka, kao da letiš u avionu, gotovo bez vjetra, ljepota planinarenja. Tlo se proteklih dana na ovoj južnoj strani Stola dobro ugrijalo, tako da već i na sam spomen sunca, snijeg se topi i netragom nestaje. Kako se spuštamo, opet ulazimo u šumu, opet magla i sve je opet pod snijegom. Jedan uspon, jedna planina, uvjeti i tereni za jednu planinarsku knjigu, kao da prolaziš kroz sva godišnja doba kroz nekoliko sati… Proljeće i planina, jedan izuzetni planinarski „gemišt“ pri čemu je Stol uvijek lijep, kao i dobro vino, pa nije ni čudo što ga toliko ljudi obožava…