13.06.2014.

Sjeverni Velebit: Alan-Zavižan

Planinarski klub Ivanec je u nedjelju organizirao izlet na Velebit i to Premužićevom stazom od Alana, preko Rossijeve kolibe pa do Zavižana. Izletu se odazvalo ukupno 55 članova od čega 20 članova mladeži koji su pod pratnjom vodiča Planinarskog kluba Ivanec te pratnjom voditelja sekcije mladeži O.Š. Ivanec uživali u ljepotama tog predivnog dijela Velebita i za pet i pol sati puni emocija stigli do planinarskog doma na Zavižanu.

Ostali članovi Planinarskog kluba Ivanec podijeljeni u dvije grupe izvršili su uspon na obližnje vrhove koji su kontrolne točke Hrvatske planinarske obilaznice, a to su Krajačev kuk, nadmorske visine 1659 metara, odnosno Gromovaču (1675 m), tj. Balinovac, nadmorske visine 1601 metar.
Mnogobrojni planinari tog su dana uživali razgledavajući botanički vrt koji se nalazi u blizini Zavižana, nadmorske visine 1594 metra. Nakon provedenog dana u divljini Velebita, naše mitske planine, članovi planinarskog kluba Ivanec navečer su se vratili u Ivanec.

(Nikola Nišević)

NAŠ POHOD PREMUŽIĆEVOM STAZOM
Svake se godine uputimo sa Sekcijom mladeži na jedan „ozbiljniji” i udaljeniji pohod. Tako smo i ove, za kraj školske godine, otišli ponovo na Velebit. Plan nam je bio malo ambiciozniji: Premužićevom stazom od Alana do Zavižana. U pripremi za izlet informirali smo djecu o ozbiljnosti ovog izleta zbog dužine planirane staze.
Tako nam se za ovaj izlet odvažilo prijaviti 16 djece. Među njima nalazili su se i najmlađi članovi iz 2. i 4. razreda osnovne škole koji su se cijelo vrijeme neumorno nalazili na čelu pohoda. Uz nas su, osim vodiča, bili i odrasli članovi.
Vrijeme nam je bilo naklonjeno, osvježenje nam je pružala hladovina šuma i vjetar. Staza nam je nudila prekrasne vidike prema moru, manje uspone po kršu i odmore za noge po planinskim travnjacima.
Na kraju puta osvježenje smo potražili u domu na Zavižanu.
Vratili smo se kući s izleta sa željom da nas put ponovo na nanese na Velebit koji za nas uvijek čuva nova iznenađenja.

(Vesna Vitez)

Premužićeva staza ili kaj djeca znaju!
Živimo u vrijeme kad se više nikome ništa fizički ne radi i kad je sve u biti postalo teško. Teško je otići do susjeda, kad je tu mobitel, teško je bilo kamo otići pješice, kad je tu auto, teško je otići u prirodu, kad je tu TV, internet, a sve se tu i tako vidi i nađe…
Velebit, Premužićeva staza, tamo negdje na kraju svijeta, okovan poskocima, medvjedima, daleko od signala mobitela, daleko od očiju, nešto daleko, opasno i strano… I onda, kao u bezbroj viceva koji završavaju onim „a kaj ili što djeca znaju”, u to bespuće na kraju svijeta uputi se i mladež PKI koja djeluje pri Osnovnoj školi, i gle čuda! Čak je i autobusu bilo teško doći do prijevoja Alan, ali zato nije bio nikakav problem djeci od sitnog drugog razreda, da propješače kroz tu ljepotu krša i nedirnute prirode, sve do udaljenog Zavižana! Uz zaslužene odmore, čak i brže od previđene službene satnice! I onda netko veli da je to teško. Teško je povjerovati da je čovjek u biti stvoren za kretanje i da ga upravo takav okoliš i napor oplemenjuje i osnažuje, da se bori s izazovima koje svaki dan pred nas stavlja svakodnevica sve bržeg tempa života. Ponukani hrabrošću i upornošću djece, i „seniori” su onako usput, posjetili Krajačev kuk, Gromovaču, Crikvenu, Veliki Zavižan, Balinovac…, u svakom slučaju i više nego dovoljno razloga za obilje impresija, i da svi zajedno krenemo snagom vjećnog i mitskog Velebita u nove planinarske i životne izazove.

(Tomislav Friščić)