20.12.2022.

Naša djeca!

Sve ima svoj početak.

Početak nas vraća u početak ljeta sada već prilično daleke 2010. godine.
Nakon svih pokušaja dogovora postaje jasno da će Ivanec dobiti još jednu planinarsku udrugu. Razlike u poimanju planinarstva između „stare garde“ i „novog vala“ su bile jednostavno prevelike. Budući osnivači stvaraju prve obrise ili kičmu nove udruge. Iza nas je bilo već nekoliko velikih, za sam Ivanec i povijesnih visoko gorskih uspona, tako da su mnogi mislili da će i to biti naš glavni fokus.

Greška, odmah je prevladalo i mišljenje da ako već idemo ispočetka, onda treba ispraviti i sve ono oko čega se nismo slagali u sada već bivšem društvu. Nismo se slagali oko puno toga i puno toga smo željeli izmijeniti. Jedna od prvih stvari u svom tom našem viđenju bilo je i pokrenuti rad s djecom, odnosno školovati mlade planinare. Nismo namjeravali ništa više od ulaska u OŠ u Ivancu. Zahvaljujući velikom entuzijazmu pojedinaca, stvari su se odvijale vrlo brzo, tako da je ubrzo na planinarskom nebu osvanuo „Planinarski klub Ivanec“!

Odmah na startu se znalo da će biti „neželjeno dijete“ no nitko i nije očekivao drugačije. Nekadašnja „oporba“, „zletanci“ neće opstati ni par mjeseci… Tako se govorilo, odnosno, tko bi pametan na takvu etiketu, baš takvima povjerio svoju djecu da ih vode ni manje ni više nego u planine! Nismo odustali već smo se uputili u ivanečku osnovnu školu i tadašnjem ravnatelju, gospodinu Brezovcu, obznanili naše namjere. Imali smo ipak i prijatelje, prvenstveno u mojem školskom kolegi iz klupe Damiru Jagiću (današnjem ravnatelju) i Vesni Vitez (pedagog, supruga od osnivača Duška Viteza ).

I tu je počelo, a Damir i Vesna postaju prvi voditelji školske mladeži. Početkom školske godine, organizirali smo i prvi izlet i prijavio se stvarno veliki i iznad svih očekivanja broj djece. Iako nisu bili naši članovi, a nisu ni mogli biti jer za njih još nismo imali markice, ipak se išlo. Ivanec, Jamine, Žgano vino, Prigorec, Ivanec… Buduća trasa „Ivanečke planinarske obilaznice“!

Iskreno ,ne znam tko je bio bolje uzbuđen, mi ili djeca. Ivanečki bregi i šume, nakon puno godina opet čuju ciku i viku djece. Netko je konačno imao hrabrosti da ih vrati u prirodu, da neki od njih po prvi put vide pogled na svoj grad iz Jamina, da vide odakle im dolazi voda na slavine… Danas su to odrasli ljudi, ali nema većeg zadovoljstva kada se negdje sretnemo i vratimo uspomene na te prve izlete…

To je bio početak, kako je rastao klub, rasle su i aktivnosti mladih, sada registriranih planinara. Velebit, Klek, Učka, Snježnik, Risnjak, u ovih 12 godina i po nekoliko puta…

Uskoro svoj rad širimo i u Klenovnik zahvaljujući Ankici Gotić, kasnije u Kamenicu, voditeljica Nikolina Županić, Višnjicu i Cvetlin, voditeljica Silvija Hiržin, Maruševec, voditeljica Branka Vrbanec i na kraju II OŠ Varaždin, voditeljica Ljiljana Inkret – Martinčević… U Ivancu mlade planinare danas vodi Josip Kraš.

Na kraju 2022. godine to je ukupno 301 član planinarske mladeži. Više od jedne trećine ukupnog članstva kluba. Još je impresivniji podatak da u čitavoj Hrvatskoj u svim planinarskim udrugama ima 2200 mladih planinara, što Vam govori da je samo u „PKI“ učlanjeno oko 15 % ukupne mlade populacije! Čitav trnovit put razvoja „PKI“ imao je i svoj odraz na planirane akcije mladih planinara.

Pogađate, uvijek se radilo o novcu, ali bilo je tu i drugih podmetanja. Grad Ivanec je uvijek pomagao, istini za volju mogao je i puno više, Varaždinska županija pomaže tek od ove godine, Maruševec se dobro iskazao, no isto tako ima sredina koje daju  premalo ili čak nimalo. Unatoč svemu, nikada nismo radili razliku. Bilo je situacija da su očevi i djedovi mogli pomoći, no glasali su protiv pomoći „PKI“, da bi drugi dan svoje najdraže ipak uredno poslali na planinarski izlet. Ivanec je ipak mala sredina i sve se zna, to neka ide njima na dušu, mi nismo radili nikakvu razliku između djece. Sve što se dobilo, sve je uredno potrošeno na planinarske izlete ili druge aktivnosti djece, iako dobiveni iznos nije bio dovoljan ni za odlazak autobusa u jednom smjeru…

Ipak se išlo, odrasli članovi su dali razliku, koliko puta se posegnulo i u proračun kluba. Za djecu jednostavno mora biti i bilo je! Ponekad smo doslovno sve vodiče poslali na izlet mladih planinara, pojačali još s iskusnim odraslim članovima. Sve zbog sigurnosti! Mogli su nam ljudi biti bilo gdje.

Na Ivanščici, Alpama, Velebitu, doma na roštilju s svojom djecom, unucima, no bili su tu. S Vašom djecom. I nikada nitko nije požalio, nikada nije tražio neku dnevnicu, naknadu, ni za sendvič, ni za „kobase“… Štoviše, sami su dali iz svoga novčanika, ako je nešto falilo. Sve te subote, nedjelje, sve te lijepe dane, mogli smo provesti bilo gdje. Negdje visoko, negdje daleko, imali bi jedan nestvarni pogled više, jedan žig više u vlastitom dnevniku, jedan selfi, jednu fotku …

Ponekad je ritam stvarno bio nemoguć. Petak radna akcija, subota izlet mladeži, nedjelja izlet odraslih. Sve to, a ipak mislim da nitko to ne bi mijenjao za upravo te dječje izlete. I nije! Evo, našem posljednjem izletu na Ravnu goru, odazvao se velik broj odraslih članova, roditelja, nastavnika, mogli su biti bilo gdje, a opet su bili na tom izletu.

Sve to vraća vjeru u još svjetliju budućnost, jer jedino tako možemo i dalje sigurno u planine. Upravo je to i današnji najveći problem „PKI“, preveliki odaziv zainteresiranih za mlade planinare, a na žalost, toliki porast nije i objektivno nije mogao pratiti broj licenciranih vodiča. U početku smo imali jedan izlet autobusom godišnje, sada ih imamo nekoliko, a s obzirom na brojnost, trebali smo ih čak četiri na pojedinim izletima. Na četvoro djece trebao bi biti jedan odrasli član, što je objektivno nemoguće postići,  a da ne govorimo o vodičima. Svi smo mi samo ljudi i htjeli ne htjeli, život je često nepredvidljiv i donosi nam i dobro i ono manje dobro. Tu dolaze i organizacijski problemi, gubi se puno vremena na prihvat, a isto tako malo je i ugostiteljskih objekata, domova, koji mogu prihvatiti odjednom toliko djece.

Zbog svega navedenog, do daljnjega smo jednostavno prisiljeni svoju organiziranu aktivnost reducirati na tri škole i to Ivanec, Višnjicu i Maruševec, sve dok se ne steknu uvjeti za daljnje širenje. To normalno ne znači da Vi svoju djecu ne možete učlaniti i iz drugih sredina, ali će kao takvi trebati i Vašu pratnju. Isto tako će se i dalje pojačano raditi na ekukaciji, učinkovitoj odjeći i obući, pravilnoj i zdravoj prehrani…

Isto tako ide i projekt „Olimpijada mladih planinara“ koji je izazvao stvarno veliki interes šire javnosti i medija, s time da nam ga je želja proširiti i na regionalnu, nacionalnu, pa čak i međunarodnu razinu. Normalno, tu će biti i nekih manjih promjena i korekcija u cilju što boljeg izvođenja disciplina, iako i dalje ostaje cilj da igre posluže zajedništvu, a ne rivalstvu pojedinih sredina, odnosno da taj dan bude praznik mladih, ali i njihovih roditelja, obitelji…

Ovogodišnja nagrada „ za najbolju planinarsku udrugu u radu s mladima u Republici Hrvatskoj u 2022. godini“ dolazi kao šlag na tortu i nije samo vezana za mlade. Mladi planinari su samo jedan dio planinarskih, pa i širih aktivnosti što ih provodi „PKI“ od svoga osnutaka pa do danas. Na svečanoj dodjeli u domu „HPS“ u Zagrebu, osobito je bilo lijepo čuti iz usta glavnog tajnika Alana Čaplara da je „PKI“ isto tako mogao biti proglašen najboljim i u drugim kategorijama, te da je zahvaljujući svojem radu i rezultatima postao ne samo ime na planinarskoj karti, već i stvarni „brand“ grada Ivanca, ali i čitavog našeg kraja.

Odgovor svima onima koji sumnjaju i propitkuju da li je Ivanec „planinarski grad“. Brojke i aktivnosti o tome najbolje govore,  a ova nagrada nije samo nagrada svima onima koji su se na bilo koji način uključili u rad mladih planinara, svima onima koji su nesebično svoje slobodno vrijeme posvetili „tuđoj“ djeci, svoje osobna „osvajanja“ i vikende „tuđoj“ djeci, već i nagrada onih koji su imali hrabrosti u prvom redu krenuti u osnivanje „PKI“, svima Vama koji svakodnevno živite i radite uz klub, svim našim članovima!

Ne postoje „tuđa“ djeca, nego sve su to naša djeca, koji će prije ili kasnije također postati odrasli, samo je pitanje s kojim vrijednostima i koje se ne rađaju, nego uče. Ljubav prema planinama, prema prirodi, flori i fauni, prema druženju i pomaganju, jednostavno ne može napraviti lošeg čovjeka.

Zbog toga je ovo ulaganje u budućnost svih nas, bez obzira da li će ikada postati planinari, ali će Vas svakako bar pozdraviti, brinuti o nama kada postanemo nemoćni, govoriti o nama nešto lijepo, a na kraju možda i nastaviti slavnu ivanečku planinarsku tradiciju, ali i čitavog našeg kraja, a zašto ne reći, neki valjda i nastaviti voditi „Planinarski klub Ivanec“! 

Na svemu tome svima Vam hvala, kako nama koji nikada nismo sumnjali, tako i „Hrvatskom planinarskom savezu“ što je to prepoznao, kao i svima koji ste na bilo koji način pomagali u radu mladih planinara,  „PKI“ i planinarstva u cjelini!

Tomislav Friščić