21.09.2026.
GRINTAVEC (2.558m) – Kamniško-savinjske Alpe
Veličanstveni Grintovec, planina koja je svega tristotinjak metara niža od kralja slovenskih Alpa,
Triglava. Mnogima već sam spomen njegova imena ledi krv u žilama. Strme stijene, oštri grebeni i
visine na kojima čovjek postaje tek mala točka u golemom planinskom prostranstvu ulijevaju
poštovanje. Grintovec nije planina koja se osvaja već koja se živi. On naprosto traži izdržljivost,
upornost i vjeru u vlastite sposobnosti. Pred nama je bio dug planinarski dan od sveukupnih desetak sati hoda. U ranim jutarnjim satima krenuli smo iz Ivanca do Kamniške Bistrice od kud smo započeli našu planinarsku rutu. Korak po korak stigli smo do Cojzove koče na Kokrskom sedlu, od kud nam se prostirao prekrasan pogleda na strm i stjenovit Grintavec. Nakon kratkog odmora nastavili smo prema vrhu. Kako smo se sve više uspinjali, tako se mijenjala i staza. Od početnog šumarka i zemljanog puta, preko sve kamenitije terena, stigli smo do sipara i krupnog kamenja. Svaki novi korak tražio je još malo snage i još malo upornosti. Netko je išao lakše, netko teže, ali nitko nije išao sam. U tome i jest čar planinarstva. Grupa različitih ljudi u jednom trenutku postaje jedno tijelo i jedan um.
Vrh tada više nije samo osobni cilj već zajednički uspjeh. Malo pomalo, korak po korak, stigli smo na Grintavec. Sjedim i promatram zadovoljstvo na licima svojih kolega nakon dugog uspona, osvrćem se oko sebe i divim se prizorima koji se pružaju u svim smjerovima koje je teško opisati riječima. Kada takve vidike ugledate s neke visine, na trenutak zaboravite na sve brige. Kao da prestanu postojati.
Ostanu samo planina, nebo, ljudi oko vas i osjećaj da ste upravo ostvarili nešto zbog čega je vrijedilo napraviti svaki prethodni korak. Svaki pogled, svaki uspon, svaki korak i svaka misao na tom putu daju neku novu snagu i poticaj za dalje.
Svaki uspon nas podsjeća zašto se uvijek vraćamo planinama i prirodi, to su pogledi koji ostavljaju bez daha, ljudi s kojima dijelimo iskustvo, doživljaj i put, te stvarnost koja dolazi kasnije kada na kraju dana shvatimo što smo tog dana postigli.
