24.06.2020.
DINARA, OPET I UVIJEK!
„Najviša, prostrana, a opet razmjerno nepoznata. Planina i njezin najviši vrh koji su nekako izrasli na krvi Hrvatske samostalnosti, dovoljno da u svakom od nas pobudi neku od najdubljih emocija, bez obzira na godine, planinarsko iskustvo… Ono što je najbitnije, Dinara svake godine dobije nekog novog obožavatelja koji joj se vraća, otkrije nam neke nove vrhove i vidike, uglavnom, sa svakom nas je godinom sve više, jer to Dinara u svakom pogledu i zaslužuje…“
Napisao sam prije koju godinu, odnosno 2017. godine, kao osvrt na još jedan pohod PKI na najviši vrh u Hrvatskoj. Za Dinaru je ova godina nekako posebna, jer ipak i usprkos svemu, polako dobiva onaj značaj koji to s punim pravom i zaslužuje. Proglašenje parkom prirode možda i nije nešto posebno, jer na žalost previše je primjera kako se taj status na ovaj ili onaj način zloupotrebljava. U ovom slučaju, to je ipak jedan veliki korak naprijed, ako ništa drugo u tom nekom statusu, rangu, hijerarhiji… Svaka država danas itekako drži do svojeg najvišeg vrha, bez obzira na povijest, značaj ili neki drugi bitan element za povijest nekog naroda. Povijest je povijest, ali, ako je nešto najviše, onda to treba poštivati, cijeniti i promicati. U Hrvatskoj to još uvijek nije slučaj, i velik broj Hrvata u biti i ne zna koji je naš najviši vrh. Za to smo si pomalo i sami krivi. Recimo, ima tisuće spotova o Hrvatskoj kao turističkoj zemlji, ali ja osobno još nisam vidio ni jedan na kojem se pojavljuje Dinara. Šteta, jer Dinara u svakom slučaju ima što pokazati. Sada, tamo već davne 2003. današnji istaknuti članovi PKI kao prvi Ivančani uspješno su se popeli na njezin vrh, da bi osnutkom kluba, svakako bar jednom godišnje organizirali uspon na vrh. Zahvaljujući tome, ne samo radi žiga u obilaznicama, kroz tih posljednjih 10 godina, velik broj naših članova, kao i ostalih gostiju koji su nam se pridružili, pohodio je vrh i time pridonosio u njegovoj promociji. Kroz te godine, planina se mijenjala, ima i novih staza, domova, ali opet je ostala ona divljina, tišina, napor i nepredvidljivost… Još uvijek na sreću treba 3-4 sata do vrha (Glavaš), još uvijek nema utjecaja civilizacije. Livade, šume, bjelogorica, crnogorica, dio staze kao po tepihu, dio kroz kamen i vrh. Ali kakav? Na moru se možeš kupati, a gore hladan vjetar i tek nekoliko stupnjeva iznad nule. Dovoljno za svakog, tko misli da je lagano. Nikada. Ako je mirno i sunčano, onda je problem vrućina i žega. Ove godine, neki novi ljudi i opet onaj isti osjećaj i pozitivno iznenađenje o ljepoti, težini i na kraju neopisivom zadovoljstvu i ponosu o usponu na najviši vrh u Hrvatskoj. Dinara jučer, danas, uvijek!
Tomislav Friščić
