23.07.2018.
Dečko koji obećava…
Planina je velika, planina je ogromna, a mi sitna bića koji se nazivamo planinarima, penjačima, alpinistima, u biti smo samo sitni mravi, kojima možda dozvoli da dođu do njezina tjemena, da se divimo pogledu, da uživamo u vlastitoj muci, dok se penjemo, dok puzimo, u toj borbi s prirodom…
Bio to Everest, Piz Boe, Triglav, Ivanščica, u biti je nebitno ljudsko ime, jedino je planina vječna, sigurno će nas nadživjeti, a ponekad u srdžbi i nadjačati. Vođen tom mišlju, uvijek ističem ekipu, cjelinu, udrugu, a samo stvarno rijetko pojedinca, osim u iznimnim slučajevima. Jedan takav, desio se i prilikom ovogodišnjeg pohoda u Dolomite i uspona na Piz Boe (3152m). Primamo prijave za izlet i nazove Vas čovjek, ni manje, ni više iz Splita. Nema Splita u Zagorju, ni u Međimurju, nego baš iz onoga „biloga“ grada Dioklecijana, srca sunčane Dalmacije, Hajduka, ispod Kozjaka i Mosora. Čovjek je ANTE MATAS i hoće u Alpe. Ok, dođi! Sjeo čovjek direktno s posla u autobus, došao do Varaždina i eto ga s nama u Dolomite. Obavio sve s nama, uživao u čarima Dolomita i opet direktno na autobus, pa opet na posao. Jednostavno? Procijenite sami, koliko Vam je ponekad teško otići na Ivanščicu, koliko puta nađete razlog da ne odete na izlet, na planinarsko druženje… Vrijeme, obitelj, posao, nešto treće, nebitno. Ante nije tako razmišljao, sve je to stavio u jednu povratnu autobusnu kartu i otišao u Alpe. Potpuno nepoznati ljudi, ali planinari, dakle očito ljudi koji razmišljaju isto kao i on, koje veže ljubav prema planinama. Lako je reći idem, onako u društvu, a opet uvijek je teško stvarno ustati, sve ostaviti i otići negdje blizu, dalje, daleko u planine. To mora biti istinska ljubav, volja, odlučnost, želja… Ante je mlad, na početku svog planinarskog puta, ali pravo je zadovoljstvo vidjeti nekoga tako odlučnog, jednostavnog i prilagodljivog u društvu, planinarenju. Neka te sreća prati u tvojim planinarskim koracima, uživaj i nemoj nikada da izgubiš tu volju i taj žar prema prirodi i planinama… U PK Ivanec uvijek imaš prijatelja i uvijek možeš s nama u planine, a kamo li sreće da u Hrvatskoj imamo što više ovakvih ANTI, onda nema straha za budućnost planinarstva ni u Ivancu, kao ni u Splitu, a samim tim i u Hrvatskoj!
