02.08.2025.

Tatre, Slovačka i Poljska 2025.

„Karpati, gorje koje se uvijek usko spominjalo uz djedovinu Hrvata, ili ono iza njih (postoje i druge teorije), danas je više manje nepoznato za prosječnog našeg planinara. Uvijek je najlakše otići u Sloveniju, ambiciozniji u Austriju, a opet na nekih 7-8 sati vožnje, kriju se planine koje svojom ljepotom ni po čemu ne zaostaju sa svojim puno poznatijim zapadnim susjedom ili uzorom. Tatre su gorje koje jedino u Karpatima ima alpska obilježja. Visoki i većinom oštri vrhovi, na granici Poljske i Slovačke, duboke doline s modrim jezerima, prekrasne šume i slavenska gostoljubivost i pristupačnost“. Tako sam to napisao kada sam prvi puta pohodio Slovačku. Već tada sam najavio i masovniji dolazak, ali eto, prošlo je dugih 8 godina, kada smo ipak našli vremena za povratak u ovu prekrasnu zemlju i gorje. Ono što sam prvo vidio, to je stvarni napredak u svakom pogledu. Nema više onog sivila „željezne zavjese“, a grad Poprad, koji nam je bio „baza“ svih tjedan dana, podsjeća na „naš“ Varaždin. Moderno, dotjerano, vrlo čisto i uredno, trgovački centri, pivnice, restorani, sve uklopljeno u arhitekturu srednje Europe. A iznad grada, Tatre, pašnjaci, nepregledne šume i kameni vrhovi koji se stapaju s oblacima…

To je i onaj prvi razlog zbog kojeg smo došli, i nešto što svakom planinaru određuje uspješnost i ljepotu nekog izleta. Prognoza i nije bila nešto naklonjena, najavljivala je promjenljivo i vrlo nestabilno vrijeme. Osobno, bio bih zadovoljan makar jednim „kapitalcem“, a ispao je pun pogodak! Prognoza je jedno, a realnost nešto drugo, nekad dobro, a nekad loše. Krivan (2495m), nazivaju i nacionalnim ponosom Slovačke i u svakom slučaju, nije slučajno. Lijep, atraktivan, dugi prilaz, i na kraju podosta slobodnog penjanja na sve četiri. Na čitavom putu nema planinarskih domova, osim izvora vode na početku i malo pod vrhom. Nagradio nas je prekrasnim vidicima i bio i više nego dobar poticaj za naš drugi trofej. Nakon dana zasluženog odmora, uspjeli smo doći i na Rysy (2499m), koji ima dva vrha, od kojih je jedan ujedno i najviši vrh Poljske. Ovdje smo malo strepili od vremena, na kraju je ipak ispalo super, tek uz nešto magle i vjetra u vršnom dijelu. Ovdje ima i nešto osiguranog dijela puta, ali na kraju opet ostaje slobodno penjanje do samog vrha. Ovdje ima dva planinarska doma, jedan pod vrhom (Chata pod Rysy je ujedno na svojih 2250m i najviši objekt u Slovačkoj). Zanimljivo je da se sve nosi ručno, odnosno na leđima. Dom je vrlo lijep, uredan, s bogatom ponudom i jela i pića.

Treći dio planinarske priče, odnosio se na Hrebienok i rekreativnu šetnju do Rainerove utulne, zanimljive planinarske kolibe posvećene prvom planinarskom vodiču u Tatrama. Pošto je izlet bio rekreativan, za dio puta smo odabrali i zubatu željeznicu, kao dio atrakcije. Polazne točke za bilo koji uspon su planinska sela, poput Štrbskog plesa, Vysokih Tatry, Tatranska Lomnice, danas modernih planinarskih odmarališta, kako ljeti, tako i zimi. Mnogobrojni hoteli, apartmani, restorani, suvenirnice, trgovine… Uz sve naše uspone, osim prekrasnih šuma, uživali smo i mnogobrojnim potocima, slikovitim mostovima, jezerima, slapovima…

Staze su dobro označene, i sve je izuzetno uredno i čisto, ne da nema plastike, nema ni opuška, a na stazama je svakodnevno izuzetno velik broj planinara i izletnika. No, nije bilo samo planinarenje, u biti je svatko mogao pronaći nešto zanimljivo. Kultura, povijest, mitovi… Posjetili smo i Bansku Štiavnicu, Levoč,

Spiški grad, Bansku Bystricu… Našlo se vremena i za izlet u Poljsku, odnosno grad Krakov. Na kraju smo uživali i u ulicama Bratislave. Potrebnu energiju dobivali smo u raznolikoj gastronomskoj ponudi (kobasice, rebarca, koljenice, sirevi), te sve zajedno zalijevali u izvrsnom pivu iz jedinstvenih pivnica, te se liječili uz raznolike likere. Relaksaciju smo pronašli u „Aqua – parku Poprad“, tako da ne treba čuditi da su pojedinci još imali snage za noćni život uz ples… Uvijek se nađu i oni koji će pitati koliko to sve treba platiti. Unatoč tome što je riječ o turističkim mjestima, sve je jeftinije ili na razini cijena u Ivancu, tako da se moglo uz koji spremljeni euro prilično dobro uživati u svakom trenutku našeg putovanja. O svemu tome svjedoči i velik broj fotografija, a o svemu ostalom, pojedinostima, osobnim emocijama, najbolje će vam ispričati sami sudionici… Iza „Planinarskog kluba Ivanec“ ostaje još jedan „Izlet godine“, po prvi puta mnogobrojni posjet u Slovačku i Poljsku, uz nove vrhove, nove doživljaje i nova prijateljstva. Uz dobro društvo ništa nije teško, te vam svima još jednom čestitam na hrabrosti, izdržljivosti, a nadasve tolerantnosti i pridržavanju zacrtanog plana.Također, treba se i zahvaliti ekipi iz „SOS“ busa, u prvom redu na izvrsnom VIP autobusu, kao i uvijek izvrsnoj i profesionalno odrađenoj vožnji, bez čega bi ovakvo putovanje bilo nezamislivo. Hvala, i do neke iduće avanture!